Zdravstvena stanja

Mišići i tetive

Tendinopatija
Istegnuće mišića
Mišićni spazam
Ruptura mišića
Puknuće tetive
Puknuće Ahilove tetive
Entezopatija
Dijastaza trbušnih mišića

Rame

Ozljede rotatorne manšete
Smrznuto rame (adhezivni kapsulitis)
Sindrom sraza u ramenu (impingement sindrom)
Nestabilnost ramenog zgloba
Kalcifikacija (kalcificirajući tendinitis)
Iščašenje ramena
Ozljeda supraspinatusa
Ozljeda labruma
Ozljeda akromioklavikularnog (AC) zgloba

Lakat

Teniski lakat (lateralni epikondilitis)
Golferski lakat (medijalni epikondilitis)
Burzitis lakta

Šaka

Sindrom karpalnog kanala
Nestabilnost ručnog zgloba

Kralježnica

Išijas (lumboishialgija)
Bol u donjem dijelu leđa (lumbalni sindrom)
Hernija diska (lumbalna)
Protruzija diska (lumbalna)
Spinalna stenoza
Osteoporoza
Osteoartritis
Artritis zglobova
Skolioza kralježnice
Spondiloza
Disfunkcija sakroilijakalnog (SI) zgloba
Torakalna kifoza

Kuk

Ugradnja endoproteze kuka
Femoroacetabularni impingement (FAI sindrom kuka)
Displazija kuka
Piriformis sindrom
Burzitis kuka
Ozljeda labruma kuka
Iščašenje kuka
Artroza kuka (koksartroza)

Koljeno

Križni ligamenti koljena
Djelomično ili potpuno puknuće stražnjeg križnog ligamenta (PCL)
Ozljede meniskusa
Nestabilnost koljena
Skakačko koljeno (patelarni tendinitis)
Trkačko koljeno (iliotibijalni sindrom)
Patelofemoralni bolni sindrom
Nestabilnost i iščašenje patele
Ozljeda kolateralnih ligamenata
Artroza koljena (gonartroza)

Gležanj i stopalo

Sindrom nestabilnosti gležnja
Uganuće gležnja
Prijelom ili iščašenje gležnja
Ozljede ligamenata gležnja
Petni trn
Plantarni fascitis

Bolesti kostiju i zglobova

Artritis
Artroza

Mišići i tetive

Tendinopatija

Što trebate znati?

Tendinopatija je jedna od najčešćih ozljeda mekih tkiva uzrokovanih preopterećenjem, a najčešće se javlja na mjestima hvatišta tetive. Riječ je o degenerativnoj promjeni koja može trajati mjesecima ili godinama.

Nastaje zbog kroničnih mikrotrauma u strukturi tetive, što dovodi do slabije prokrvljenosti, upale i lokalnog zadebljanja. Glavni uzroci su prekomjerno mehaničko opterećenje, slabost i smanjena izdržljivost mišića, prethodne ozljede te nepravilna tehnika pokreta.

Najčešće se javlja u području lakta (teniski i golferski lakat), Ahilove tetive, kvadricepsa, patelarnog ligamenta (skakačko koljeno), rotatorne manšete, duge glave bicepsa i iliopsoasa.

U uznapredovalim fazama može značajno ograničiti svakodnevne aktivnosti. U ranoj fazi simptomi su povremeni, ali je važno pravovremeno reagirati kako bi se spriječio daljnji razvoj problema.

Simptomi

Simptomi su često nespecifični i uključuju ukočenost na mjestu ozljede, nelagodu i povremenu bol nakon opterećenja. Bol se tijekom aktivnosti može smanjiti, ali se pojačava nekoliko sati nakon završetka aktivnosti.

U početnim fazama bol se javlja povremeno i prolazi unutar nekoliko dana, dok u kasnijim fazama može biti prisutna i tijekom pokreta te trajati kontinuirano.

Mogu se pojaviti:

izražena bol pri opterećenju
smanjena pokretljivost
smanjena snaga
vidljivo zadebljanje tetive

Dijagnostika i liječenje

Liječenje tendinopatije je složeno i individualno, ovisno o simptomima i stupnju razvoja. Preporučuje se klinički pregled i ultrazvučna dijagnostika.

U terapiji se koriste metode poput terapijskog lasera, TECAR terapije i hlađenja s ciljem smanjenja boli i upale te ranog početka ciljane rehabilitacije.

Ključ rehabilitacije je postupni program vježbi, posebno ekscentrično-izometrijski pristup koji potiče stvaranje novih kolagenih vlakana. Vježbe započinju izolirano, a zatim se postupno prelazi na složenije i funkcionalne pokrete, uz izbjegavanje kompenzacijskih obrazaca.

Kirurško liječenje provodi se rijetko, u slučajevima kada konzervativna terapija ne daje rezultate. Kod kroničnih stanja može se primijeniti PRP terapija.

Važno je započeti liječenje na vrijeme i istovremeno smanjiti aktivnosti koje izazivaju simptome.

Istegnuće mišića

Što trebate znati?

Istegnuće mišića je ozljeda nastala zbog prekomjernog istezanja ili opterećenja mišića, pri čemu dolazi do oštećenja mišićnih vlakana, a u manjoj mjeri i krvnih žila te živčanih završetaka.

Najčešće nastaje kod naglih pokreta poput odraza, sprinta, zamaha, bacanja ili doskoka.

Najčešće zahvaćene mišićne skupine su:
• stražnja loža (hamstrings)
• list (potkoljenični mišići)
• aduktori (unutarnja strana bedra)
• fleksori kuka (iliopsoas)

Glavni uzroci su loša fizička priprema, umor, nedovoljno zagrijavanje i naglo opterećenje.
Zagrijavanje povećava elastičnost mišića i smanjuje rizik od ozljede.

Simptomi istegnuće mišića

Glavni simptom je iznenadna bol, različitog intenziteta, najčešće lokalizirana i opisana kao osjećaj pečenja u mišiću.

Bol se često pojačava nakon aktivnosti, kada se mišić ohladi.

Nakon ozljede može se javiti blaga ukočenost, bol pri opterećenju i ograničena funkcija, dok oteklina najčešće nije prisutna.

Liječenje i oporavak

U većini slučajeva liječenje se provodi bez operacije.

U akutnoj fazi važno je izbjegavati opterećenje 2–4 dana, ali potpuna imobilizacija nije potrebna.

Kod povratka aktivnosti ključno je postupno povećavati opterećenje i provoditi ciljane vježbe (kineziterapiju).

Istegnuće mišića nosi povećan rizik ponovne ozljede, zato je važan pravilno vođen rehabilitacijski trening.
Jačanje mišića sprječava stvaranje slabih točaka i smanjuje rizik ponovnog ozljeđivanja

Mišićni spazam

Što trebate znati?

Mišićni spazam je iznenadna, nevoljna i nekontrolirana kontrakcija mišića ili više mišića koja uzrokuje jaku, oštru i žareću bol. Povezan je s individualnom sklonošću – kod nekih osoba javlja se često, dok se kod drugih pojavljuje rijetko. Učestalost mišićnih grčeva povećava se s dobi.

Simptomi

Bol je izrazito neugodna i ometajuća, ali u pravilu ne predstavlja ozbiljnu opasnost. Ako spazam traje dulje, govorimo o mišićnom grču. Najčešći uzroci su: • preopterećenje mišićne skupine • umor • poremećaj elektrolita (nedostatak minerala) • dehidracija Teški mišićni grčevi mogu nastati zbog naglih promjena u funkcioniranju središnjeg živčanog sustava, koji kontrolira kontrakciju i opuštanje mišića. Zbog preopterećenja i umora dolazi do pogrešaka u prijenosu živčanih signala, što uzrokuje nekontrolirane kontrakcije.

Dijagnostika

Mišićni grčevi najčešće ne predstavljaju značajan rizik za zdravlje, ali bol može potrajati nekoliko dana nakon epizode. Ako se grčevi često ponavljaju u istoj mišićnoj skupini, povećava se rizik od oštećenja mišićnih vlakana, pa se preporučuje rad na povećanju snage i izdržljivosti. Istegnuće mišića nosi povećan rizik ponovne ozljede, zato je važan pravilno vođen rehabilitacijski trening. Jačanje mišića sprječava stvaranje slabih točaka i smanjuje rizik ponovnog ozljeđivanja

Prevencija

Prevencija uključuje adekvatnu fizičku pripremu i postupno povećanje opterećenja. Akutno preopterećenje jedan je od glavnih okidača za nastanak spazama. Individualno usmjeren kineziološki trening pomaže u povećanju snage i izdržljivosti u problematičnom području te smanjuje rizik od ponovne pojave.

Ruptura mišića

Što trebate znati?

Ruptura mišića je ozljeda mišićne skupine kod koje dolazi do oštećenja mišićnih vlakana, a ovisno o opsegu razlikuju se različiti stupnjevi rupture.

Djelomična ruptura znači da su oštećena pojedina vlakna, dok potpuna ruptura podrazumijeva potpuni prekid mišića i gubitak funkcije.

Ove ozljede su česte u sportu i svakodnevnim aktivnostima, imaju visoku stopu ponavljanja i često nisu adekvatno liječene.

Mogu nastati kao:

kontaktne ozljede (udarac, sudar)
nekontaktne ozljede (preopterećenje, nedovoljno zagrijavanje, prethodne ozljede)

Potpuna ruptura najčešće nastaje tijekom intenzivne aktivnosti, kod nezagrijanog mišića, umora, nakon prethodne ozljede ili zbog jakog vanjskog utjecaja.

Simptomi

Simptomi ovise o stupnju oštećenja mišića.

Kod djelomične rupture javlja se bol i blago oticanje, mišić se može kontrahirati, ali uz bol i smanjenu snagu.

Kod potpune rupture prisutna je jaka bol, često se pojavljuje hematom, dolazi do potpunog gubitka funkcije i nemogućnosti kontrakcije mišića.

Dijagnostika i liječenje

Kod sumnje na rupturu preporučuje se ultrazvučni pregled (UZV), a po potrebi i MR.

U slučaju iznenadne, jake i oštre boli potrebno je odmah prekinuti aktivnost i primijeniti RICE protokol.

U prvim danima nakon ozljede važno je ne opterećivati ozlijeđeni dio, uz primjenu terapija koje ubrzavaju cijeljenje poput lasera i TECAR terapije, te rano započeti individualno prilagođen rehabilitacijski program.

Kod djelomičnih ruptura terapijske vježbe započinju niskim intenzitetom, a opterećenje se postupno povećava, uz uvođenje zahtjevnijih vježbi nakon nekoliko tjedana.

Kod potpune rupture često je prisutna vidljiva deformacija i veći hematom, te je potrebno imobilizirati zahvaćeno područje uz hlađenje i kompresiju.

Kirurško liječenje nije potrebno kod lakših ruptura, dok je kod težih cilj smanjiti ožiljno tkivo i vratiti funkciju mišića.

Rehabilitacija i oporavak

Rehabilitacija uključuje postupno povećanje opterećenja, jačanje mišića i izdržljivosti te povratak funkciji i sportskim aktivnostima.

Važno je provoditi postupni povratak sportu i postići adekvatnu snagu i mišićnu ravnotežu prije povratka punom opterećenju.

Mišićne rupture imaju visoku stopu ponavljanja, zato je pravilno vođena rehabilitacija ključna.

Vrijeme oporavka ovisi o težini ozljede – kod liječenja bez operacije obično traje 4 do 8 tjedana, dok nakon operacije može trajati 7 do 9 mjeseci, a kod većih mišića i do 12 mjeseci.

Puknuće tetive

Što trebate znati?

Tetive su fibrozno tkivo čija je osnovna funkcija prijenos sila s mišića na kosti. Mogu podnijeti vrlo velika opterećenja, čak i nekoliko puta veću težinu od vlastite.

Najčešći uzroci ozljeda tetiva su:

slabija prokrvljenost
mikrotraume
ponavljajuće opterećenje
jaki kontaktni udarci

Spontano puknuće tetive najčešće nastaje zbog ponavljanih mikrotrauma, mehaničkog preopterećenja, loše vaskularizacije i prethodnih ozljeda. To znači da prije same rupture često postoje lokalne promjene u tkivu koje omogućuju nastanak ozljede.

Rupture tetiva češće se javljaju kod sportaša izloženih velikim opterećenjima te u starijoj dobi zbog slabije prokrvljenosti. Ozljeda može nastati zbog direktne traume ili naglog i snažnog istezanja uz opterećenje.

Simptomi

Simptomi ovise o opsegu rupture i vrsti zahvaćene tetive.

Najčešće zahvaćene tetive su:

Ahilova tetiva
tetiva kvadricepsa
tetive rotatorne manšete
tetiva duge glave bicepsa

Opći simptomi uključuju iznenadnu jaku bol, osjećaj ili zvuk “pucanja”, izraženo oticanje, vidljivu deformaciju i gubitak funkcije mišića.

Funkcionalno se ozljeda očituje ovisno o lokalizaciji – primjerice, kod rupture Ahilove tetive hodanje nije moguće, kod rupture rotatorne manšete otežano je podizanje ruke, a kod rupture duge glave bicepsa onemogućeno je podizanje ruke s dlanom prema gore.

Dijagnostika i liječenje

Dijagnoza se postavlja kliničkim pregledom, a za procjenu opsega ozljede koriste se MR i ultrazvuk (UZV).

U akutnoj fazi potrebno je odmah prekinuti aktivnost, imobilizirati ozlijeđeno područje te primijeniti hlađenje, kompresiju i elevaciju.

Kod rupture tetive provodi se imobilizacija, po potrebi uz uključivanje susjednih zglobova, te se primjenjuje elastični zavoj i hlađenje.

Djelomične rupture liječe se bez operacije u trajanju od 6–12 tjedana, dok je kod težih i potpunih ruptura često potrebno kirurško liječenje, s ciljem smanjenja ožiljnog tkiva, korekcije deformacije i povratka funkcije mišića.

Rehabilitacija i oporavak

Rehabilitacija uključuje fizikalnu terapiju u početnoj fazi, zatim postupno povećanje opterećenja i ciljane kineziološke vježbe.

Cilj rehabilitacije je poboljšati funkciju tetive, prilagoditi tetivu opterećenju i uspostaviti mišićnu ravnotežu.

Važno je provesti postupni povratak aktivnostima i sportu, uz kontrolirano povećanje opterećenja.

Rupture tetiva nose povećan rizik ponovne ozljede i razvoja kroničnih tegoba, zato je pravilno vođena rehabilitacija ključna.

Puknuće Ahilove tetive

Što trebate znati?

Ahilova tetiva povezuje mišiće potkoljenice s petnom kosti i prenosi opterećenje na mišić triceps surae (gastrocnemius i soleus). Puknuće Ahilove tetive najčešće se javlja kod sportaša, osobito u sportovima s naglim promjenama smjera i eksplozivnim pokretima, ali i kod muškaraca u dobi između 30 i 50 godina. Može biti djelomično ili potpuno. U velikom broju slučajeva ruptura nastaje 2–7 cm iznad hvatišta tetive, na području slabije prokrvljenosti. Smatra se da kombinacija degenerativnih promjena i smanjene prokrvljenosti predstavlja glavni čimbenik rizika, uz ponavljajuće opterećenje i mikrotraume. Ozljeda često nastaje zbog naglog i snažnog istezanja uz opterećenje ili direktne traume.

Simptomi

Kod rupture Ahilove tetive najčešće se javljaju:

iznenadna jaka bol
zvuk ili osjećaj “pucanja”
oticanje i hematom
vidljiva deformacija ili
udubljenje u području tetive

Funkcionalno se očituje nemogućnošću hodanja, oslanjanja na ozlijeđenu nogu i izvođenja plantarne fleksije stopala. Kod djelomične rupture bol ponekad može izostati.

Dijagnostika i liječenje

Dijagnoza se postavlja kliničkim pregledom, pri čemu je važan Simmonds-Thompson test. Za potvrdu i procjenu opsega ozljede koriste se MR i ultrazvuk. U akutnoj fazi potrebno je odmah prekinuti aktivnost, imobilizirati ozlijeđeno područje te primijeniti hlađenje, kompresiju i elevaciju. Kod potpune rupture provodi se kirurško liječenje, nakon kojeg tetiva može povratiti velik dio svoje funkcije. Nakon operacije nosi se ortoza s podignutom petom te se provodi fizikalna terapija i kineziološki trening.

Rehabilitacija i oporavak

Rehabilitacija je usmjerena na smanjenje boli, obnovu elastičnosti tetive i pravilno usmjeravanje kolagenih vlakana. Za sportaše je obavezna završna faza rehabilitacije s postupnim povratkom sportskim aktivnostima, koja traje najmanje tri mjeseca. Ukupno trajanje rehabilitacije prije povratka natjecateljskoj razini iznosi oko 10–12 mjeseci. Najveći rizik ponovne ozljede prisutan je između 8. i 10. tjedna, zbog čega je u tom razdoblju potrebno posebno pažljivo provoditi kineziološki program.

Entezopatija

Što trebate znati?

Entezopatija je poseban oblik tendinopatije koji opisuje promjene na mjestu hvatišta tetive za kost. Najčešće zahvaća hvatišta tetiva donjih ekstremiteta, jer tetive mišića nogu tijekom kretanja preuzimaju i otpuštaju veliku količinu sile. Može se javiti u području:

patelarnog ligamenta
Ahilove tetive
tetive kvadricepsa
u području lakta i rotatorne manšete

Dijagnoza je često zahtjevnija, jer se tegobe ne mogu jasno razlikovati od drugih stanja u istom anatomskom području. Entezopatija najčešće nastaje zbog preopterećenja, a češće se javlja kod sportaša i osoba koje obavljaju fizički zahtjevan rad.

Simptomi

Simptomi entezopatije slični su simptomima tendinopatije, ali se javljaju isključivo na mjestu hvatišta tetive za kost, dok je kod tendinopatije često zahvaćena cijela tetiva.

Liječenje i rehabilitacija

Liječenje entezopatije provodi se konzervativno, uz primjenu ciljanog kineziološkog treninga. Posebno važnu ulogu ima ekscentrični trening, koji je ključan u rehabilitaciji simptoma i uklanjanju uzroka ozljede.

Dijastaza trbušnih mišića

Što trebate znati?

Dijastaza trbušnih mišića označava razdvajanje ravnih trbušnih mišića (rectus abdominis) duž središnje linije trbuha (linea alba).

Najčešće se javlja tijekom i nakon trudnoće, ali može nastati i kod povećanog intraabdominalnog tlaka, nepravilnog izvođenja vježbi ili naglog povećanja tjelesne težine.

Do razdvajanja dolazi zbog istezanja vezivnog tkiva, pri čemu se smanjuje njegova sposobnost stabilizacije trupa. Posljedično, dijastaza može utjecati na stabilnost trupa, posturu i funkciju trbušne muskulature.

Simptomi

Najčešći znak dijastaze je vidljivo izbočenje ili razmak u sredini trbuha, uz osjećaj slabosti u trupu i smanjene kontrole trbušnih mišića.

Kod nekih osoba može se javiti i bol u donjem dijelu leđa te osjećaj nestabilnosti pri pokretima. Tegobe su često izraženije pri aktivaciji trbušnih mišića, primjerice kod podizanja iz ležećeg položaja

Liječenje i rehabilitacija

Liječenje dijastaze provodi se bez operacije, uz primjenu ciljanih vježbi usmjerenih na aktivaciju dubokih trbušnih mišića i kontrolu intraabdominalnog tlaka.

Važno je pravilno izvoditi pokrete i izbjegavati aktivnosti koje dodatno povećavaju pritisak u trbuhu. Rehabilitacija je usmjerena na smanjenje razmaka između mišića, poboljšanje stabilnosti trupa i povratak funkciji u svakodnevnim aktivnostima.

U rijetkim slučajevima, kada ovakav pristup ne daje rezultate, može se razmotriti kirurško liječenje.

Rame

Ozljede tetiva rotatorne manšete

Što trebate znati?

Rotatorna manšeta sastoji se od četiri mišića – supraspinatus, subscapularis, infraspinatus i teres minor – koji se hvataju za nadlaktičnu kost i imaju ključnu ulogu u stabilizaciji ramenog zgloba tijekom pokreta.

Ozljede tetiva rotatorne manšete jedan su od najčešćih uzroka boli u ramenu. Mogu nastati zbog degenerativnih promjena, preopterećenja, ali i kao posljedica mikrotrauma, padova ili mišićne neravnoteže u području ramena.

Degenerativne promjene najčešće zahvaćaju tetivu mišića supraspinatus, obično nakon 40. godine života, ali se mogu pojaviti i ranije kod sportaša ili osoba izloženih ponavljajućem opterećenju. S vremenom dolazi do smanjenja čvrstoće tetiva, što povećava rizik od upale i ozljede.

Simptomi

Mišić supraspinatus najčešće je zahvaćen kod ovih ozljeda.

Simptomi ozljede rotatorne manšete uključuju:

bol u ramenu različitog intenziteta i lokalizacije
slabost pri pokretima, ovisno o zahvaćenom mišiću

Tipično se javlja bol na vanjskoj strani nadlaktice, osobito pri podizanju ruke iznad razine glave.

Bol se često pojačava pri opterećenju, a u uznapredovalim slučajevima može biti prisutna i noću. Također se javlja smanjena pokretljivost ramenog zgloba.

Liječenje

Liječenje ozljeda rotatorne manšete započinje dijagnostikom koja uključuje RTG i/ili magnetsku rezonancu (MR).

Kod blažih i ranih promjena često je dovoljan ultrazvučni pregled (UZV), dok su u složenijim slučajevima potrebne dodatne pretrage.

Većina ozljeda liječi se bez operacije, kroz:

fazu smanjenja boli i upale
zatim postupno vođeni rehabilitacijski program

Cilj terapije je ojačati mišiće ramena, poboljšati stabilnost i pokretljivost te uspostaviti mišićnu ravnotežu.

Manja oštećenja tetiva često se uspješno oporavljaju uz fizikalnu terapiju, dok je kod većih ili potpunih ruptura, osobito kod mlađih osoba, ponekad potrebno kirurško liječenje kako bi se u potpunosti obnovila funkcija ramena.

Sindrom smrznutog ramena

Što trebate znati?

Sindrom smrznutog ramena (adhezivni kapsulitis) označava skup simptoma u ramenom zglobu koji se očituju kao bol, ukočenost i smanjeni opseg pokreta. Riječ je o jednom od češćih uzroka problema s ramenom, a najčešće se razvija nakon dugotrajnog preopterećenja, dulje imobilizacije ili kao posljedica određenih bolesti poput dijabetesa, moždanog udara ili bolesti štitnjače. Točan uzrok nije uvijek poznat, ali se stanje češće javlja kod žena i najčešće zahvaća osobe između 40 i 65 godina.

Simptomi

Sindrom se razvija postupno, a karakterizira ga progresivno povećanje boli i gubitak pokretljivosti u ramenu. Pacijenti najčešće primjećuju poteškoće u svakodnevnim aktivnostima, osobito kod pokreta iza leđa (odijevanje, osobna higijena). Tipično dolazi do:

značajnog smanjenja opsega pokreta (često manje od 25% normalne funkcije)
izražene ograničenosti pokreta poput vanjske rotacije i odizanja ruke

Bol se s vremenom može pojavljivati i u mirovanju, a kasnije dolazi do izraženog smanjenja kontrole pokreta i funkcije ramena. Bolest obično prolazi kroz tri faze:

faza boli
faza ukočenosti
faza postupnog oporavka

Rehabilitacija

Osnova liječenja je ciljana terapijska vježba. U početnoj fazi važno je izbjegavati bolne pokrete, ali istovremeno održavati i jačati pokrete koji ne izazivaju bol. Kretanje je ključno jer potiče regeneraciju zglobnih struktura, ali preveliko opterećenje može pogoršati stanje i produžiti oporavak. Zato se preporučuje kombinacija vježbi i fizikalne terapije, kako bi se tkivo pripremilo i aktiviralo prije samog treninga. Rameni zglob je kuglasti zglob, pa je važno provoditi kružne i kontrolirane pokrete kroz veći broj ponavljanja tijekom dana. U terapiji se koriste:

pasivne vježbe opsega pokreta
mobilizacija zgloba manualnim tehnikama

U kasnijim fazama postupno se povećava opterećenje kroz vježbe snage i veći opseg pokreta, uz fokus na uspostavu mišićne ravnoteže i pravilne izvedbe pokreta. Važno je naglasiti da oporavak može biti dugotrajan – spontano poboljšanje može trajati od jedne do četiri godine, dok pravilno vođena rehabilitacija značajno skraćuje taj proces.

Sindrom sraza ramena

Što je sindrom sraza ramena?

Sindrom sraza ramena predstavlja stanje kod kojeg dolazi do mehaničke kompresije mekih struktura unutar subakromijalnog prostora, odnosno između glave humerusa i akromiona. Najčešće su zahvaćene tetive rotatorne manšete, osobito supraspinatus, kao i subakromijalna burza i zglobna čahura. U podlozi problema najčešće se nalaze mišićni disbalansi – kombinacija slabosti stabilizatora ramena (rotatorna manšeta) i dominacije većih mišićnih skupina, poput deltoidnog mišića. Takav odnos dovodi do pomicanja glave humerusa prema kranijalno, smanjenja subakromijalnog prostora i posljedične iritacije i upale tkiva. Na razvoj sindroma dodatno utječu poremećaji posture, ponavljajući pokreti iznad razine ramena te određene anatomske varijacije akromiona.

Koji su simptomi

Klinička slika uključuje bol u području ramena, smanjenu pokretljivost i mišićnu slabost, osobito pri pokretima elevacije i abdukcije ruke. Bol se često javlja pri specifičnim pokretima, može se širiti prema vratu i niz nadlakticu, a tipično je tupa, perzistentna i izraženija tijekom noći. Pacijenti često navode i osjećaj “zapinjenja” ili nelagode unutar zgloba.

Rehabilitacija

pasivne vježbe opsega pokreta
mobilizacija zgloba manualnim tehnikama

Kako se postavlja dijagnoza?

Dijagnoza se postavlja na temelju kliničkog pregleda i specifičnih ortopedskih testova kojima se procjenjuje funkcija ramena i prisutnost impingementa. Kod sumnje na dodatna oštećenja, koriste se slikovne metode poput ultrazvuka (UZV) ili magnetske rezonance (MR) kako bi se precizno procijenilo stanje mekih tkiva i isključile rupture tetiva ili druge patologije.

Kako izgleda rehabilitacija?

Rehabilitacija je usmjerena na smanjenje boli, obnovu pokretljivosti i normalizaciju biomehanike ramena. U početnoj fazi naglasak je na manualnim i fizikalnim terapijama s ciljem smanjenja upale i povećanja opsega pokreta. U daljnjem tijeku terapije provodi se ciljana kineziterapija usmjerena na jačanje rotatorne manšete i stabilizatora lopatice te korekciju postojećih mišićnih disbalansa. Posebna pažnja posvećuje se uspostavljanju pravilnog scapulohumeralnog ritma, odnosno koordiniranog pokreta lopatice i nadlaktične kosti. Trajanje rehabilitacije ovisi o stupnju oštećenja i trajanju simptoma, a u većini slučajeva dolazi do značajnog poboljšanja unutar 2 do 4 mjeseca uz dosljedno provođenje terapije.

Nestabilnost ramenog zgloba

Što je nestabilnost ramenog zgloba?

Nestabilnost ramenog zgloba predstavlja stanje kod kojeg dolazi do nemogućnosti održavanja glave humerusa unutar glenoidne udubine lopatice tijekom pokreta. Zbog toga zglob gubi mehaničku stabilnost, što može dovesti do osjećaja nesigurnosti, “iskliznuća” ili ponavljanih ozljeda. Do problema dolazi kada su oštećeni aktivni stabilizatori (mišići rotatorne manšete) i/ili pasivni stabilizatori (ligamenti i zglobna čahura). Uzrok može biti akutna trauma poput iščašenja, ali i kronično preopterećenje ili dugotrajna slabost stabilizacijskih mišića

Koji su simptomi

Nestabilnost se najčešće očituje kroz osjećaj nesigurnosti u ramenu, slabost i poteškoće pri pokretima, osobito iznad razine ramena. Često je prisutan i mišićni disbalans, gdje su površinski mišići prenaglašeni, dok su duboki stabilizatori oslabljeni i ne uspijevaju adekvatno kontrolirati položaj zgloba. Stanje je često povezano i s nestabilnošću lopatice (skapule), što dodatno narušava kontrolu pokreta i učinkovitost terapije.

Kako se postavlja dijagnoza?

Dijagnoza se postavlja kroz klinički pregled i specifične ortopedske testove kojima se procjenjuje stabilnost ramenog zgloba i kontrola pokreta. Po potrebi se koriste i dodatne metode poput magnetske rezonance (MR) ili ultrazvuka (UZV) kako bi se procijenilo stanje mekih tkiva i isključila dodatna oštećenja.

Kako izgleda rehabilitacija?

Plan liječenja ovisi o dobi pacijenta, razini aktivnosti, prisutnosti simptoma i stupnju oštećenja zgloba. U većini slučajeva terapija započinje kroz fizikalnu terapiju usmjerenu na poboljšanje stabilnosti, kontrole pokreta i smanjenje simptoma. Terapija uključuje:

ciljane vježbe za stabilizatore ramena i lopatice
korekciju mišićnih disbalansa
uspostavljanje pravilnog scapulohumeralnog ritma

U slučajevima ponavljanih iščašenja ili izražene nestabilnosti koja ne reagira na terapiju, može biti indicirana kirurška stabilizacija zgloba, nakon koje slijedi strukturirana rehabilitacija.

Kalcifikat u ramenu (kalcificirajući tendinitis)

Što je kalcifikat u ramenu?

Kalcifikat u ramenu predstavlja stanje kod kojeg dolazi do nakupljanja kalcijevih kristala unutar tetiva, najčešće u području rotatorne manšete. Najčešće se javlja kod osoba između 30. i 50. godine života, češće kod žena. Razvoj stanja povezuje se s različitim čimbenicima, uključujući metaboličke poremećaje (npr. dijabetes), prethodne ozljede ramena, poremećaje posture i razdoblja smanjene pokretljivosti ruke, primjerice nakon imobilizacije. Razlikuju se dva osnovna oblika:

degenerativni kalcifikat – nastaje postupno zbog promjena u kvaliteti vezivnog tkiva i smanjene kvalitete kolagenskih vlakana
reaktivni kalcifikat – povezan s prethodnom ozljedom, traumom ili drugim rizičnim čimbenicima

Tijek bolesti prolazi kroz tri faze, a može trajati i nekoliko godina. Ako se ne liječi, stanje može dovesti do razvoja smrznutog ramena (adhesive capsulitis) i izraženijih bolova.

Koji su simptomi?

Glavni simptom je bol u ramenu koja se često javlja iznenada, može biti intenzivna i oštra, te značajno ograničava pokrete, osobito podizanje ruke iznad razine glave. Karakteristično je da se bol:

pogoršava u mirovanju i pri neaktivnosti
pojačava tijekom noći, osobito pri ležanju na zahvaćenom ramenu
može širiti u nadlakticu, ponekad sve do lakta ili šake

U nekim fazama bolesti bol može biti izrazito jaka, osobito kada dolazi do otpuštanja kalcijevih kristala u okolna tkiva, što izaziva intenzivnu upalnu reakciju.

Kako se postavlja dijagnoza?

Dijagnoza se temelji na kliničkom pregledu i procjeni simptoma, a potvrđuje se slikovnim metodama. Najčešće se koristi:

ultrazvuk (UZV) – omogućuje precizno određivanje položaja i veličine kalcifikata
po potrebi i druge metode (npr. MR) za dodatnu procjenu mekih tkiva

Ultrazvuk se koristi i za praćenje tijeka bolesti i učinka terapije.

Kako izgleda rehabilitacija?

Liječenje kalcifikata u ramenu zahtijeva individualno prilagođen plan terapije, ovisno o fazi bolesti i intenzitetu simptoma. Terapija se temelji na kombinaciji fizikalnih postupaka i aktivnog rada te najčešće uključuje:

udarne valove (ESWT) kao jednu od učinkovitijih metoda za razgradnju kalcifikata
mobilizaciju ramena i postupno vraćanje opsega pokreta
vježbe za jačanje rotatorne manšete i stabilizatora ramena
dodatne procedure poput TECAR terapije, lasera ili elektroterapije, ovisno o indikaciji

U završnoj fazi naglasak je na razvoju snage i kontrole pokreta, osobito kod pokreta iznad razine ramena, kako bi se smanjio rizik od ponovne pojave simptoma. Važno je da se terapija provodi postupno i kontrolirano, bez provociranja jake boli, uz stalno praćenje reakcije tkiva na opterećenje.

Iščašenje ramena

Što je iščašenje ramena?

Iščašenje ramena predstavlja stanje kod kojeg dolazi do potpunog gubitka kontakta između glave humerusa i glenoidne udubine lopatice. Riječ je o najčešće iščašenom zglobu u ljudskom tijelu, a najčešće nastaje kao posljedica traume, primjerice pada ili sportskih aktivnosti. Tipične situacije u kojima dolazi do ozljede uključuju:

pokrete iznad razine glave (npr. bacanje ili udarci)
nagle i nekontrolirane sile na ruku
pad na ispruženu ruku ili kombinaciju pada i rotacije

U većini slučajeva (oko 97%) iščašenje se događa u prednjem (anteriornom) smjeru. Često su prisutna i pridružena oštećenja, poput:

koštanih ozljeda (fraktura)
Bankart lezije (oštećenje zglobne hrskavice)
Hill-Sachs lezije (utisnuće glave humerusa)
ozljede rotatorne manšete

Rizik ponovnog iščašenja ovisi o dobi – kod mlađih osoba (ispod 20 godina) znatno je veći, dok je kod starijih osoba manji, ali su češća dodatna oštećenja mekih tkiva.

Koji su simptomi?

Iščašenje ramena karakterizira nagla, jaka bol, osjećaj “iskliznuća” zgloba i vidljiva promjena oblika ramena. Pokreti su izrazito ograničeni, a funkcija ruke značajno narušena. Cijeli zglob je bolan, a simptomi su prisutni u gotovo svim smjerovima pokreta. Često se javlja i osjećaj nestabilnosti nakon vraćanja zgloba u pravilan položaj.

Kako se postavlja dijagnoza?

Dijagnoza se postavlja na temelju kliničkog pregleda, a po potrebi se potvrđuje dodatnim pretragama poput RTG-a ili Važno je napraviti detaljnu procjenu oštećenja, jer ponavljana iščašenja mogu dovesti do trajnih promjena stabilnosti i funkcije ramena.

Kako izgleda rehabilitacija?

Nakon iščašenja, prvi korak je repozicija zgloba (vraćanje u pravilan položaj), nakon čega slijedi kratko razdoblje mirovanja te postupni početak terapije. Rehabilitacija je usmjerena na:

vraćanje opsega pokreta
jačanje stabilizatora ramena
poboljšanje kontrole i stabilnosti zgloba

Kod prvog iščašenja najčešće se započinje s fizikalnom terapijom i individualno prilagođenim vježbama. Međutim, kod ponavljanih iščašenja, osobito kod mlađih osoba, postoji visok rizik novih epizoda, zbog čega se u određenim slučajevima razmatra kirurška stabilizacija zgloba. Cilj rehabilitacije je uspostaviti normalan opseg pokreta, vratiti snagu i omogućiti siguran povratak svakodnevnim i sportskim aktivnostima.

Ozljeda supraspinatusa

Što je ozljeda supraspinatusa?

Supraspinatus je jedan od ključnih mišića rotatorne manšete, a njegova tetiva je najčešće ozlijeđena struktura u ramenu. Njegova osnovna funkcija je abdukcija ruke (odmicanje od tijela) te stabilizacija ramena tijekom pokreta iznad razine glave. Posebno je važan kod ponavljajućih pokreta poput bacanja, serviranja ili plivanja, gdje osigurava kontrolu i stabilnost zgloba. Ozljeda može nastati zbog:

ponavljajućeg opterećenja (overuse)
naglih ili eksplozivnih pokreta
dugotrajnih degenerativnih promjena u tetivi

S godinama dolazi do smanjene kvalitete tetive, što povećava rizik od ozljede i smanjuje otpornost na opterećenje.

Koji su simptomi?

Najčešći simptom je bol u ramenu, osobito pri pokretima iznad razine glave i pri opterećenju ruke. Karakteristično je:

ograničena pokretljivost, posebno kod podizanja ruke
bol koja se pojačava pri aktivnosti
slabost u ruci

U težim slučajevima može doći do djelomičnog ili potpunog puknuća tetive, što dovodi do značajnog gubitka funkcije i jačine pokreta. S vremenom se tegobe mogu pogoršavati, osobito zbog zadebljanja tetive i smanjenja subakromijalnog prostora, što dodatno uzrokuje iritaciju i upalu.

Kako se postavlja dijagnoza?

Dijagnoza se postavlja kroz klinički pregled i funkcionalne testove ramena. Po potrebi se rade dodatne pretrage poput ultrazvuka (UZV) i magnetske rezonance (MR). Ove pretrage pomažu u procjeni stupnja oštećenja tetive i planiranju terapije.

Kako izgleda rehabilitacija?

Rehabilitacija je usmjerena na smanjenje upale, očuvanje funkcije i postupni povratak snage i pokretljivosti. U početnoj fazi naglasak je na smanjenju boli i kontroli upale, uz izvođenje vježbi u sigurnom opsegu pokreta, najčešće ispod razine ramena. Nakon toga slijedi postupno povećanje opsega pokreta i uvođenje ciljanih vježbi. Terapija uključuje:

vježbe mobilnosti i povećanja opsega pokreta
jačanje rotatorne manšete
korekciju mišićnih disbalansa

Cilj je uspostaviti puni opseg pokreta i stabilnost zgloba te omogućiti sigurno izvođenje svakodnevnih i sportskih aktivnosti. Ako se simptomi ne smanjuju unatoč terapiji, u određenim slučajevima razmatra se operativno liječenje oštećene tetive.

Ozljeda labruma ramena

Što je ozljeda labruma?

Ozljeda labruma predstavlja ozljedu gornjeg dijela glenoidnog labruma, strukture koja okružuje zglobnu čašicu ramena i doprinosi njegovoj stabilnosti. Labrum produbljuje zglob i omogućuje bolji kontakt između zglobnih površina. Na gornji dio labruma hvata se duga glava bicepsa, koja dodatno sudjeluje u stabilizaciji ramena, zbog čega ova regija trpi velika opterećenja. Ozljede labruma najčešće nastaju kod:

sportova s pokretima iznad razine glave (bacanje, rukomet, odbojka)
padova na ispruženu ruku
direktnih udaraca u rame

Češće se javljaju kod aktivnih osoba, osobito nakon 30. godine.

Koji su simptomi?

Simptomi su često nespecifični i razvijaju se postupno. Najčešće se javlja duboka bol u ramenu, koju je teško točno lokalizirati, a često je izraženija u stražnjem dijelu zgloba. Karakteristično je:

bol koja se javlja pri određenim pokretima
osjećaj preskakanja ili “zapinjenja” u zglobu
ponekad i zvuk škljocanja ili struganja pri pokretu
slabost i smanjena pokretljivost ramena

Bol se može pojaviti i s odgodom nakon aktivnosti, što često otežava prepoznavanje uzroka problema.

Kako se postavlja dijagnoza?

Dijagnoza se postavlja kroz klinički pregled i funkcionalne testove ramena, a po potrebi se potvrđuje dodatnim pretragama poput magnetske rezonance (MR). Važno je procijeniti funkciju ramena i razlikovati ozljedu labruma od drugih uzroka boli u ramenu.

Kako izgleda rehabilitacija?

Liječenje se u početku temelji na fizikalnoj terapiji usmjerenoj na smanjenje boli, poboljšanje pokretljivosti i stabilnosti ramena. Terapija uključuje:

vježbe za stabilizaciju ramena i lopatice
jačanje rotatorne manšete
poboljšanje kontrole pokreta i koordinacije

Cilj je smanjiti opterećenje na labrum i omogućiti stabilan i kontroliran pokret bez boli. Ako se simptomi ne smanjuju kroz terapiju, u određenim slučajevima razmatra se artroskopski zahvat, nakon kojeg slijedi strukturirana rehabilitacija usmjerena na povrat funkcije i snage.

Ozljeda akromioklavikularnog (AC) zgloba

Što je ozljeda AC zgloba?

Akromioklavikularni (AC) zglob je spoj između ključne kosti (klavikule) i lopatice (akromiona) te ima važnu ulogu u pokretima podizanja ruke. Stabilnost ovog zgloba osiguravaju ligamenti, prvenstveno:

akromioklavikularni ligament
korakoklavikularni ligamenti (trapezoidni i konoidni)

Do ozljede najčešće dolazi kod pada na rame, osobito kada je ruka uz tijelo ili ispred tijela. Takve situacije su česte kod sportova i aktivnosti poput skijanja, biciklizma ili padova u svakodnevnim situacijama.

Koji su simptomi?

Ozljeda AC zgloba najčešće uzrokuje bol na vrhu ramena, koja se pojačava pri pokretima ruke, osobito kod podizanja i opterećenja. Često su prisutni:

osjetljivost na dodir u području zgloba
otok i lokalna bol
smanjena funkcija i snaga ruke

Kod težih ozljeda može biti vidljiva i promjena položaja ključne kosti, što daje karakterističan izgled ramena.

Kako se postavlja dijagnoza?

Dijagnoza se postavlja kroz klinički pregled, pri čemu je zglob često bolan na dodir i može biti vidljivo promijenjenog položaja. Po potrebi se rade dodatne pretrage kako bi se procijenio stupanj oštećenja i isključile druge ozljede.

Kako izgleda rehabilitacija?

Način liječenja ovisi o stupnju ozljede. Blaži i srednje teški oblici najčešće se uspješno liječe fizikalnom terapijom. Terapija uključuje:

smanjenje boli i upale
vježbe stabilizacije ramena
postupno vraćanje opsega pokreta i snage

Kod izraženijih ozljeda, gdje postoji veća nestabilnost zgloba, može biti potrebno kirurško liječenje, nakon čega slijedi strukturirana rehabilitacija. Cilj terapije je vraćanje funkcije ramena, stabilnosti zgloba i siguran povratak svakodnevnim i sportskim aktivnostima.

Prepoznajete li neke od ovih simptoma?

Vrijeme je da napravite prvi korak prema oporavku.